Pocetak kraja
Ne znam sta osecam. Ljuta sam, ravnodusna I tuzna. I srecna. Placem i razbijam. Ne vidim dobro ni ovde ni negde drugde. Tesko mi je. Boli me. Boli jako i nenormalno, neizdrzivo. Kako da prelomim. Kako da unistim sve. Kucu. Porodicu. Radost. Bol. Ponizenje i srecu. Strast i ljubav. Kako da odlucim da odemo kad je previse lepih uspomena. I groznih, ponizavajucih. Gazio si me i pravio kraljicu od mene. Kako da odem od tih trenutaka. Kako da znam da necu pogresiti? Kako da znam da ce deca biti dobro? Kako da odem u ovom najgorem trenutku za to? Odakle mi pare? Kako cemo ziveti I gde I dokle? Ko ce mi pomoci? Ko ce mi biti oslonac? Mozda da ostanem da me gazis. Procice I to valjda. Ali opet ce doci. I dokle tako? Ne znam sta da radim. Moram da prestanem da placem jer ne mogu da objasnjavam otekle oci. Ne mogu da se maskiram ionako se sve to vidi. Idem sutra da trazim stan pa cu videti kako se osecam. Idem sutra da uradim nesto od svog zivota. Pa polako dalje. Polako zbog dece. On ide na letovanje a gde ce se vratiti? Kako da ga povredim? Kako da objasnim detetu zasto se selimo? Ne mogu da spavam. Ne mogu, misli samo naviru. Nista mi ne moze odvratiti paznju od ovoga. Ne mogu da spavam, ne mogu da budem sama u mraku. Onda placem a to ne smem videce se. Gledam crtani da ne mislim. Ali zavrsice se I opet ce biti mrak.